субота, 21. јануар 2017.

Mali grad

Nisam nikad bila u tom običnom svetu, čak ni kao posetilac. Možda bi mi se i svidelo da tamo letujem jednom prilikom, ali od svih drugih mesta, zašto bi neko birao nešto obično? Jedan deo moje familije je takav. Rizičan, suviše apstraktan, obešen o neki klin na rubu stvarnosti da gravitira po principu neke drugačije sile teže. Opasnosti je mnogo po nas, i samo srećni odole autodestruktivnom uklapanju u taj sasvim običan svet. U ovom času sam jedino ja srećnik, preživela i naslednik svih tih prečudnih ideala.
Kad mi neko kaže da se opustim, budem ono što jesam, uživam u životu, presečem taj konopac misli-ionako zategnut do pucanja, uvek mi bude malo žao, malo smešno. Za mene je da se opustim samo da skrenem negde iza ugla, u slepu ulicu gde je uglavnom neki vašar niskih iluzija i smrdljivih sentimenata, a to nekog kao što sam ja, vodi u bolesti koje bi svako računao u mačiji kašalj osim mene.
Da ima neka viša sila, ima sigurno. Moja viša sila je blokirala sve slepe ulice u koje sam zalazila u prošlosti, a umalo da postanem pravi pravcati idiot.
''Sad nemaš kud van sebe. Seti se...
Suza? Noćnih mora? Bezdane, mračne provalije? Gotovo.Možda je ovo poslednji put''
I, nije to bio prvi put, svakako. Nisam samo trenutno glibnula jer je grotlo non-stop zurilo u mene. Grad slepih ulica je srušen za moju ljubav i iz ljubavi prema meni. U svakoj od njih sam mislila da sanjam, a snovi su ovakvim ljudima sve. Greška! To nije nikakvo opravdanje, konačno.
Kažu da je sve stvar izbora... ali je mnogo toga stvar te više sile, a onda i slobodne volje. Ovde sam na sigurnom. Ljudi koji mi dolaze su unapred isplanirana fiksacija onoga što želim, pa sa njima sebi mogu da dozvolim snove tu i tamo, ali i dalje najbolje sanjam kad sam sama. 

четвртак, 12. јануар 2017.

Prazan razgovor


Nije mi do razgovora jer sam se u životu sita narazgovarala sa ljudima kojima nema poređenja po lepoti, volji, strasti, znanju i razgovaranju. Ti ljudi u meni traju kao svetle tačke svemira koje se ne daju pogasiti mrakom sitnih duša što se slade slabostima, pa makar i onim prividnim. Nije mi do osmehivanja na iracionalnosti i ostale bolesti izvitoperenih umova što bi pokosili sve redom oko sebe samo da im neko konačno doda tu kosu iz nekog podruma neprovetrenog od samih početaka Drugog svetskog rata... I nije mi do hleba preko pogače jer imam i jedno, i drugo, a ješću ih prema sopstvenom nahođenju i bez ustručavanja od onih kojima to nije baš pravo  i lepo.
Nije mi ni do aplauza, pohvala, komplimenata... Sa ovim godinama bi me bilo sramota da potvrdu sebe tražim u nekom ko me nikada neće poznavati, i to ne zato što on to ne bi hteo, a može i tako...
I baš mi nije do svega što mi pripisuju koliko mi je do crne gorke kafe, i belog zraka što se baca sa nebeskog dlana pravo na moje lice, kroz prozor koji nije moj, u stanu koji ne znam čiji je, u gradu koji je beskonačno živ i lep, u zemlji koja mi je poželela dobar dan svaki dan, u ovom delu sveta koji se tamo, u domovini, nazirao kao nešto sasvim čudno i nepojmljivo, kao šamar!
A ono, zemlja k'o zemlja, daje šakom i kapom svima jednako-prava majka!
Zemlja odavno nema mnogo šta sa ljudima, a ljudi bi uvek  svemu, pa i njoj, da pronađu mane i prokletstva. Da je moglo, sprečili bi je već da rotira kako ona to hoće, a pošto živimo uz bezbroj zabluda i apsolutnih budalaština, vrlo je moguće da su to već i učinili. Tako nešto se ne bi uradilo sa obzirima na svrhu i posledice, već prosto jer se to tako hoće i može.
Nije mi, zaista, do praznih razgovora... i, evo, iz ovih stopa odoh da radim nešto pametnije! Na primer, da sanjam.

уторак, 3. јануар 2017.

Tenritoru's impresions about Doha

Living and working in Doha



Things are going just right for me here. There are many things I want to correct and redo, but those apply specifically to my own personality and behaviour, and everything I found in this very exceptional country is overwhelming and engaging. 
This is international society, and the main idea I got once I started to feel as at least temporary Qatari person, is that YOU ARE ALL WELCOME here! Nobody questions you. Be yourself, do your job, enjoy life as much as you can, and keep it clean and socially acceptable, please! Not more, not less. 
As a genuinely introvert person, I have enough space for my own growth and development, and I feel ultimately free. 
I had that much of luck, probably for the first time in my life, to become an employee of a truly successful and stable company which is constantly in the process of blooming and bringing new life to the business world of Qatar, and I couldn't be happier. 
After few months, I still don't consider myself moving anywhere forward from the initial position in the company, but there is no reason to worry since time dimension in Qatar is something really complex, but easy to accept eventually and go with its flow. Like, if you don't know much abut patience, Doha will teach you how to master it. It will make you the most tolerant human you can be, for you can curse and swear NEVER aloud, and even the most nervous person would give up inventing the curses and cusses in favour of the blessed state of Zen. 
From this one opinion of mine, Qatar turned out to be a perfect home as much as it can be for someone who lived in a tremendously deep prejudice about this region. I  anticipate and wish for being of this opinion forever. 
Now I think of organising my experiences until now and share them with people interested in visiting Qatar since there are many misconceptions running outside about this mesmerising country. 
Note that my way of thinking could be irrelevant for myself is not an expert in the fields of deciding which country is better than the others, simply because this is my very first time to leave my mother land.
Tadadadadaaaaaa
 
Note also that I am not an advertiser, and I don't seek for approvals and disapprovals, for this is just my personal observation in the moment inspired by being free, free, freeeeeeeeeeeeee, beautifully freeeeee in Qatar :) :) :)
Note that I write just for fun... although it is just me having fun here... 
😶😶😶
Greetings from Beautiful Doha